markocipovic.com

Budimo se ja i brat negdje oko 10 sati i razgovaramo gde bi smo išli da utrošimo prelijepi dan. Poslije kraće rasprave dolazi nam ideja da krenemo na Veliki Garač. Pakujemo se i krećemo oko 11.30. Dolazimo do Danilovgrada i skrećemo lijevo, sa kružnog toka, na put ka Čevu. Malo pošto smo krenuli da se penjemo ka Donjim Zagaračima, srećemo dva prijatelja iz kluba, Nena i Marka. Primamo ih i govorimo im o našem planu da se ispenjemo na Milunovu bobiju, 1436m. Neno nam govori da je suviše kasno za taj pohod jer bi nas u povratku mrak sigurno dočekao. Predlaže nam “alternativno” rješenje i pridružujemo se njihovom planu tj. putu na Mali Garač.

Poslije nekih 5-6km dolazimo do starog kućišta pored kojeg vodi put do sela Dolovi koji se nalazi izmedju dva Garča. Parkiramo vozilo kod kuće i hodamo lagano do sela. Na sami ulaz u selo srijećemo vrijednog seljaka koji priprema zemlju za narednu sezonu. Poslije kratkog razgovora ukazuje nam na mali šumski put koji su šumari probili da bi brali drva za ogrijev. Ispred nas se jasno vidi vrh i treba savladati nešto oko 200m visinke razlike što je i za počenike u ovom sportu prilično jednostavna stvar. No, kako je tura kratka idemo polako i pratimo pročišćeni šumski put i usput srećemo šumara kako “metri” drva i priprema ih za transport na Ćetalja(konja  ). Neno vodi ovaj pohod i mi ga pratimo u stopu. Moram navesti da se prokrčeni put gubi poslije ⅔ puta ali ostatak nije težak, možda malo paziti na drače i granje.  Na vrh izlazimo za nekih 30 minuta iz podnožja (sela).

Na vrhu smo oko 12.20h. Pošto smo se brzo popeli odlučujemo da ostanemo malo duže i uživamo u pogledu na Bjelopavlićku ravnicu, masiv Prekornice (vide se vrhovi Zavala, Marinkovina, Prekornica, Koljat i Lisac), Maganik koji “viri” iz pozadine, Kučke planine, Podgoricu, Skadarsko jezero i Rumiju, Lovćen, Subru u daljini, kao i na dominantni masiv Prokletija, istočno ka Albaniji.

Poslije neizbježnog fotografisanja odlučujemo se da prošetamo do sledećeg vrha gdje po pričama mnogih, iz ovog kraja,  napravljen mini heliodrom. Put do samog heliodrama je lagan i ne zahtijeva previše energije samo oprez pošto je “put” dosta zarastao. Neno prvi izlazi na vrh a ja i Nikola se priključujemo ubrzo i zaista se vidi da je tom mjestu napravljen pomenuti. Fotkamo se i vraćemo se do Marka Savićevića koji je odlučio da malo dremne,  .

Polako se pakujemo i spuštamo se vrlo brzo do sela, srećemo starog dobrog Ćetalja koji se odmara poslije napornog dana, pravimo po koju fotku i grabimo nazad do kola. Usput se bere i koja drednjina da zasladi današnji uspjeh.

Nekako sam stalno uspijevao da zaobidjem Mali Garač kad god bi okrenuo ka Garču ali od sada pa ubuduće ova tura je na listi za ponavljati. Preporučio bih je svima jer je lagana za uspon i ne predstavlja problem ni manje spremnim planinarima a pruža dosta jer je pogled izuzetno lijep. Usput načise kuda se kretati kada se penje Veliki Garač iz podnožja planine.

Do sledećeg pisanja, ostajte mi zdravo.

Planinarski pozdrav,

Marko Ćipović

Ekipa se skuplja oko 16h kod  mene i krećemo ka Durmitoru.  Oko 18h smo u Dobrom dolu gdje se upoznajemo sa Montenegro timom iz Nikšića, Vojskom Crne Gore, PK Vjeverica, PD Pestingrad I ostalim klubovima koji su došli iz Republike Srpske. Širimo šator i nedugo zatim kreće žurkica oko vatre koja traje dugo u noć.

U subotu ujutro se ustajemo oko 8h i lagano pripremamo za polazak. Grupa se dijeli na dva dijela , jedna  veća kreće ka Škrčkim jezerima a druga, gdje smo mi bili, kreće sa Vojskom, Hafizom i ostalim ka Zelenom Viru i spomeniku generala Jaukovića. Bez velikih pauza vrlo brzo napredujemo ka cilju I kod spomenika smo za nekih 1,30h. Tu se odlučujemo, uprkos zabrani, da se ispenjemo na Bobotov kuk. Vrlo brzo se nalazimo na vrhu kada nam se priključuje Vojska i ostali. Provodimo malo vremena na vrhu za odmor, neizbježno fotografisanje kao i upis u knjigu uspona.

 

 

 

Oko 15h dolazimo u kamp gdje je već pripremljen pasulj na vojnički način. S obzirom da sam vegeterijanac biram, koliko je moguće,  pasulj bez mesa a što ga je bilo predajem mom dragom sekretaru Nenu.  Sponzor aktivnosti je bila i Nikšićka pivara koja učesnike osvježava svojim lijepim napitkom. U toku večeri se pravi velika vatra i uz zvuke gitare počinje žurka sa hitovima od Vardara do Triglava. Nažalost, kiša nas sprečava da nastavimo sa žurkom i tako idemo rano na počinak negdje oko 22h.

U nedjelju ujutro se polako pakujemo i srijećemo se sa ostatkom našeg kluba u vođstvu Marka Savićevića i Marine Đurović koji su se zaputili ka Prutašu. Kamp napuštamo oko 12h i krećemo se ka Žabljaku tj. Crnom jezeru gdje pravimo laganu šetnju  oko istog i u živamo u njegovoj ljepoti. Poslije , na kraju, skrećemo u Šavnik na osvježenje i nastavljamo kući.

Kao i svih prethodnih godina, zadovoljstvo je biti u krugu planirara ali nadasve prijatelja kako starih tako i novih. Durmitor, kao i uvijek,  pitom kad treba ali i vrlo surov u koji se uvjerio potpisivnik ovih redova. Sledeće godine se sigurno vraćamo, nadamo se, u većem broju.

Do sledećeg čitanja, ostajte mi zdravo!

Planinarski pozdrav,

Marko Ćipović