Budimo se ja i brat negdje oko 10 sati i razgovaramo gde bi smo išli da utrošimo prelijepi dan. Poslije kraće rasprave dolazi nam ideja da krenemo na Veliki Garač. Pakujemo se i krećemo oko 11.30. Dolazimo do Danilovgrada i skrećemo lijevo, sa kružnog toka, na put ka Čevu. Malo pošto smo krenuli da se penjemo ka Donjim Zagaračima, srećemo dva prijatelja iz kluba, Nena i Marka. Primamo ih i govorimo im o našem planu da se ispenjemo na Milunovu bobiju, 1436m. Neno nam govori da je suviše kasno za taj pohod jer bi nas u povratku mrak sigurno dočekao. Predlaže nam “alternativno” rješenje i pridružujemo se njihovom planu tj. putu na Mali Garač.
Poslije nekih 5-6km dolazimo do starog kućišta pored kojeg vodi put do sela Dolovi koji se nalazi izmedju dva Garča. Parkiramo vozilo kod kuće i hodamo lagano do sela. Na sami ulaz u selo srijećemo vrijednog seljaka koji priprema zemlju za narednu sezonu. Poslije kratkog razgovora ukazuje nam na mali šumski put koji su šumari probili da bi brali drva za ogrijev. Ispred nas se jasno vidi vrh i treba savladati nešto oko 200m visinke razlike što je i za počenike u ovom sportu prilično jednostavna stvar. No, kako je tura kratka idemo polako i pratimo pročišćeni šumski put i usput srećemo šumara kako “metri” drva i priprema ih za transport na Ćetalja(konja 
). Neno vodi ovaj pohod i mi ga pratimo u stopu. Moram navesti da se prokrčeni put gubi poslije ⅔ puta ali ostatak nije težak, možda malo paziti na drače i granje. Na vrh izlazimo za nekih 30 minuta iz podnožja (sela).
Na vrhu smo oko 12.20h. Pošto smo se brzo popeli odlučujemo da ostanemo malo duže i uživamo u pogledu na Bjelopavlićku ravnicu, masiv Prekornice (vide se vrhovi Zavala, Marinkovina, Prekornica, Koljat i Lisac), Maganik koji “viri” iz pozadine, Kučke planine, Podgoricu, Skadarsko jezero i Rumiju, Lovćen, Subru u daljini, kao i na dominantni masiv Prokletija, istočno ka Albaniji.
Poslije neizbježnog fotografisanja odlučujemo se da prošetamo do sledećeg vrha gdje po pričama mnogih, iz ovog kraja, napravljen mini heliodrom. Put do samog heliodrama je lagan i ne zahtijeva previše energije samo oprez pošto je “put” dosta zarastao. Neno prvi izlazi na vrh a ja i Nikola se priključujemo ubrzo i zaista se vidi da je tom mjestu napravljen pomenuti. Fotkamo se i vraćemo se do Marka Savićevića koji je odlučio da malo dremne, .
Polako se pakujemo i spuštamo se vrlo brzo do sela, srećemo starog dobrog Ćetalja koji se odmara poslije napornog dana, pravimo po koju fotku i grabimo nazad do kola. Usput se bere i koja drednjina da zasladi današnji uspjeh.
Nekako sam stalno uspijevao da zaobidjem Mali Garač kad god bi okrenuo ka Garču ali od sada pa ubuduće ova tura je na listi za ponavljati. Preporučio bih je svima jer je lagana za uspon i ne predstavlja problem ni manje spremnim planinarima a pruža dosta jer je pogled izuzetno lijep. Usput načise kuda se kretati kada se penje Veliki Garač iz podnožja planine.
Do sledećeg pisanja, ostajte mi zdravo.
Planinarski pozdrav,
Marko Ćipović