Kao po već ustaljenom običaju ekipa se skuplja u 7.00h ispred zgrade Opštine. Iz Danilovgrada kreću Marina i Marko, a na Studenom nas čeka naš sekretar Neno. Dolazimo oko 8.00h i dogovaramo se da naše malo putešestvije počne od mjesta zvanog Ivanji uba.
Krećemo se šumskim putem i poslije par kilometara laganog hoda pored mjesta Topolovo nailazi FAP kamion sa „drvokradicama“. Pomenuto vozilo nam štedi oko 4 km i skoro se nalazimo blizu jame Bratkovica. Ulazimo u istu kroz veliki otvor gdje Neno ispituje dubinu starim trikom: bacanjem povećeg kamena. Koliko se može zaključiti ima preko 15m prvi previs. Nju svakako ostavljamo za neku buduću ekspediciju. U blizini se nalazi napušteni katun sa starom brvnarom, a njenoj blizini se nalazi i izvor sa bistrom i hladnom vodom.
Nedaleko od izvora sa puta skrećemo lijevo ka našem današnjem cilju. Uspješno zaobilazimo veliku rupu i počinje lagani uspon koji traje neki 40-ak minuta. Sami vrh Zavala je visok 1574m i pripada masivu Prekornice. Na vrhu pravimo veći predah i uživamo u pogledu na cijelu Bjelopavlićku ravnicu, kao i na Skadarsko jezero koje se vidi u daljini. Pruža nam se fantastičan pogled na vrh Marinkovinu, Prekornicu. U daljini se jasno vidi I Maganik a sjeverno i upečatljivi „zub“ Durmitora, vrh Bobotov kuk.
Na povratku ka Studenom nemamo prevoznog sredstva i srećemo razne „drvokradice“ koji nas pozdravlju na razne načine , a najupečatljivi je bio komentar vidno umornog šumara koji nam u prolazu dobacuje: „Nek vam je Bog u pomoć!“. Time bih i završio ovaj nadasve interesantan i prelijepo proveden dan u prirodi, daleko od obaveza koje čekaju već narednog dana.
Stara ekipa na vrhu!Jos jedna, ekipna 🙂
Preuzeto sa prekornica.me . Članak napisao Marko Ćipović, 11.11.2012.
Po nevjerovatno lijepom danu za ovo doba godine dosli smo do Lomnog zdrijela, ispod nas se nalazilo Valovito jezero, potrosili smo malo vremena na pripremanje za uspon, posmatrali durmitorske vrhove i oko 09h lagano krenuli ka vrhu Sljemena (2455m.n.v). Preko Lomnog zdrijela, dolazi se do Lomnog dola, sa desne strane ostaje nam Begova bara, i onda lagani uspon ka vrhu. Na vrh smo stigli za oko 2h, mali odmor na vrhu uz prekrasan pogled na durmitorski masiv. Naravno obavezno slikanje (ko to voli, ja bas i ne, prim.aut.) i onda krenusmo ka istocnom vrhu Sljemena (2445m.n.v). Sa istocnog vrha smo odlucili da krenemo ka Savinom kuku (2313m.n.v). Spustanje niz istocni vrh je bilo zanimljivo, sve je bilo zaledjeno, a onda stazom lagano za nekih desetak minuta smo stigli na Savin kuk. Mora se priznati, ko voli da fotografise da bi sa tog mjesta mozda dobio najbolju fotografiju (Cipo, ovo najvise vazi za tebe, napravio bi vrhunske fotke) durmitorskih vrhova, vide se svi. Nakon kraceg odmora krenusmo nazad, opet malo akcije penjanje do istocnog vrha a onda lagano nazad do Lomnog zdrijela, svratismo na pivo, neki i na caj jer voze. Dobra tura.
Preuzeto sa prekornica.me . Članak napisao Simo Trebješanin, 18.11.2012.
Some part of our being knows this is where we came from. We long to return. And we can. Because the cosmos is also within us. We’re made of star-stuff. We are a way for the cosmos to know itself.
Dugo sam o ovoj temi razmišljao. Evo sada, kad kucam ovaj kratki esej u tekst procesoru iza njega “vrište” otvoreni tabovi u veb-pretraživaču i čekaju da ih “preletim”. Volim Internet. Uživam da sam na Mreži, da sam u vezi sa informacijama, da mogu naći korisne stvari. Nekada mi je za neke stvari trebala posjeta biblioteci a danas mi to Google nudi za manje od sekunde. Lijepo se družiti sa ljudima koje ne znate i znate, vole oni da postavljaju sve i svašta. Ima tu lijepih stvari, nauči se ponešto. Kažu tako se socijalizujemo, bolje se upoznajemo, povezni smo stalno. Lete tvitovi, statusi (misli), taguju se mjesta, postavljaju fotografije. Nekako sam povezan sa svijetom, složićete se.
A da li je to tako? U zadnje vrijeme sam shvatio da jako malo čitam. Nekad sam sa uživanjem mogao da čitam knjigu od trista i kusur strana a da ne skrećem pažnju sa iste. Sada, kad je tu moj “drug” Internet ne mogu da čitam više od pola internet-strane, a da mozak ne traži da idem dalje. Izgleda da smo linerano čitanje zamijenili za dijagonalno ili ono gore-dolje. Više ne čitamo, mi tražimo informacije. Tako je i sa mnom.
Primijetio sam da sam se osamio, više mi je bilo interesantno nešto kucnuti na telefon (koliko je taj uređaj bio daleko od toga da se zove telefon) nego slušati sagovornika. Misli su mi lutale tamo-amo. Nijesam više bio sposoban da ispratim priču do kraja a da ne “skrenem”. Kažu da je multitasking dobar. To sam i na ličnom primjeru vidio. Radi odlično samo ne završavate ništa.
I kako sam se riješio mog pratioca? Prilično teško. U početku kada sam se odlučio prekinuti sa Internetom, mozak je ludio. Isti onaj osjećaj kada ste gladni pa potpuno pobudalite. Mozak se navikao na novi alat, njegov produžetak, pamet u oblaku. Teško ga je bilo ostaviti ali sa upornošću možete sve, kažu tako. Prva stvar koju sam uradio je, kada se sretnem sa nekim podužim tekstom, ostajem na njemu do kraja. Mozak traži dalje ali ja neću. Ugasio sam notifikacije (obavještenja), primijetio sam da su iste strašni neprijatelj. Bip-bip, eto je poruka. Stigao je novi e-mail, blog post sa RSS-a, SMS i sl. Skratio sam korišćenje Interneta na najmanju moguću mjeru, ugasio svoj Facebook nalog, koristio Twitter samo kad mi se koristio (u zadnje vrijeme rijetko). Obrisao sam RSS čitač. Ćaskanje sam zamijenio sa pričom uživo. Skratio sam razgovore telefonom (pokazalo se kao dobro, manji račun 🙂 ). Od prijatelja tražim da se vidimo uživo. Koliko emocija vidite kada se sretnete sa drugim ljudskim bićem i razgovarate u četiri oka. Sve je to skriveno kada koristite “posrednika”. Lista nema kraja…
Sada uživam, učlanio sam se opet u biblioteku. Čitam redovno. Obnovio sam svoju biblioteku sa novim radovima. Prošle godine sam kupio ukupno tri knjige, do danas čitavih 45! Poželio bih da svako razmisli koliko vremena provodi na Internetu. Razmislite koliko ste vremena potrošili na nešto što nije toliko bitno a opet uskratili nešto što je možda neodložno.
Ovaj kratki esej bih završio riječima iz legendarnog Kjubrikovog filma kada Dejv gasi HAL-a i ovaj kaže: “Strah me je. Strah me je, Dejv. Moj um odlazi…” U svijetu 2001 ljudi su postali tako slični mašinama da ispada da je robot najljudskiji lik. To je bit Kjubrikovog mračnog proročanstva: prepustiti se mašini da posreduje našem shvatanju svijeta a da se naša vlastita inteligencija pretvori u vještačku inteligenciju. Mislite o tome.
