Dugo sam o ovoj temi razmišljao. Evo sada, kad kucam ovaj kratki esej u tekst procesoru iza njega “vrište” otvoreni tabovi u veb-pretraživaču i čekaju da ih “preletim”. Volim Internet. Uživam da sam na Mreži, da sam u vezi sa informacijama, da mogu naći korisne stvari. Nekada mi je za neke stvari trebala posjeta biblioteci a danas mi to Google nudi za manje od sekunde. Lijepo se družiti sa ljudima koje ne znate i znate, vole oni da postavljaju sve i svašta. Ima tu lijepih stvari, nauči se ponešto. Kažu tako se socijalizujemo, bolje se upoznajemo, povezni smo stalno. Lete tvitovi, statusi (misli), taguju se mjesta, postavljaju fotografije. Nekako sam povezan sa svijetom, složićete se.
A da li je to tako? U zadnje vrijeme sam shvatio da jako malo čitam. Nekad sam sa uživanjem mogao da čitam knjigu od trista i kusur strana a da ne skrećem pažnju sa iste. Sada, kad je tu moj “drug” Internet ne mogu da čitam više od pola internet-strane, a da mozak ne traži da idem dalje. Izgleda da smo linerano čitanje zamijenili za dijagonalno ili ono gore-dolje. Više ne čitamo, mi tražimo informacije. Tako je i sa mnom.
Primijetio sam da sam se osamio, više mi je bilo interesantno nešto kucnuti na telefon (koliko je taj uređaj bio daleko od toga da se zove telefon) nego slušati sagovornika. Misli su mi lutale tamo-amo. Nijesam više bio sposoban da ispratim priču do kraja a da ne “skrenem”. Kažu da je multitasking dobar. To sam i na ličnom primjeru vidio. Radi odlično samo ne završavate ništa.
I kako sam se riješio mog pratioca? Prilično teško. U početku kada sam se odlučio prekinuti sa Internetom, mozak je ludio. Isti onaj osjećaj kada ste gladni pa potpuno pobudalite. Mozak se navikao na novi alat, njegov produžetak, pamet u oblaku. Teško ga je bilo ostaviti ali sa upornošću možete sve, kažu tako. Prva stvar koju sam uradio je, kada se sretnem sa nekim podužim tekstom, ostajem na njemu do kraja. Mozak traži dalje ali ja neću. Ugasio sam notifikacije (obavještenja), primijetio sam da su iste strašni neprijatelj. Bip-bip, eto je poruka. Stigao je novi e-mail, blog post sa RSS-a, SMS i sl. Skratio sam korišćenje Interneta na najmanju moguću mjeru, ugasio svoj Facebook nalog, koristio Twitter samo kad mi se koristio (u zadnje vrijeme rijetko). Obrisao sam RSS čitač. Ćaskanje sam zamijenio sa pričom uživo. Skratio sam razgovore telefonom (pokazalo se kao dobro, manji račun 🙂 ). Od prijatelja tražim da se vidimo uživo. Koliko emocija vidite kada se sretnete sa drugim ljudskim bićem i razgovarate u četiri oka. Sve je to skriveno kada koristite “posrednika”. Lista nema kraja…
Sada uživam, učlanio sam se opet u biblioteku. Čitam redovno. Obnovio sam svoju biblioteku sa novim radovima. Prošle godine sam kupio ukupno tri knjige, do danas čitavih 45! Poželio bih da svako razmisli koliko vremena provodi na Internetu. Razmislite koliko ste vremena potrošili na nešto što nije toliko bitno a opet uskratili nešto što je možda neodložno.
Ovaj kratki esej bih završio riječima iz legendarnog Kjubrikovog filma kada Dejv gasi HAL-a i ovaj kaže: “Strah me je. Strah me je, Dejv. Moj um odlazi…” U svijetu 2001 ljudi su postali tako slični mašinama da ispada da je robot najljudskiji lik. To je bit Kjubrikovog mračnog proročanstva: prepustiti se mašini da posreduje našem shvatanju svijeta a da se naša vlastita inteligencija pretvori u vještačku inteligenciju. Mislite o tome.